Susret u Vrnjačkoj Banji

Nakon kraćeg podrhtavanja na vetru, požuteli list breze otkinuo se od grane. Brzo je završio svoj kratki let na praznom baštenskom stolu „Švajcarije“, u centru Vrnjacke Banje. Početak jeseni nagoveštava hladnije dane. Prazni stolovi baštenskih garnitura od pletenog pruća, ispod razgranatih krošnji drveća na prostranom platou, slikovito su govorili da je ponedeljak izjutra najdosadniji deo sedmice.

Na baštenski plato, takoreći u isti mah, zakoračili su, ona, iz pravca „Fontane“ i on od pijace. Zaslugom sudbine odabrali su stolove jedno naspram drugog. Tek što su seli Jelena Marković, gošća u Banji, i ovdašnji Dragutin Protić, ukrstili su poglede.

Probudi se tajanstveni fluid…

Dragutinove misli bile su usmerene na posao:

Moram sada da popijem jutarnju kafu, mrzovoljno je brundao sebi u bradu, jer kada me spopadne ona moja šefovica, te daj ovo, ili odnesi mi ono, neću imati vremena ni kaput da skinem.

Pošto se udobno zavalio u pletenu baštensku fotelju, zapalio je cigaretu i pogledao ka stolu nasuprot njegovom.

Baš je prekrasna ova damica, zaključio je, uvlačeći dim od cigarete. Siguran sam da bi mi i ovaj put i oni najokoreliji ženomorci dali za pravo. Bujna tamnoriđa kosa, skupljena u tešku punđu, tako se lepo uklapa u one njene lepuškaste crte lica i pune, čulno izvajane usne, da je bilo prosto milina gledati je. Ruku na srce, moram da priznam da su riđokose moja slabost, zadovoljno je u sebi konstatovao.

–         Izvolite… gospodine! – trgnuo ga je iz razmišljanja glas kelnerice.

–         Duplu kafu, bez šećera, – mehanički je poručio ne skidajući pogled sa riđokose susetke.

Jelena, je međutim mislila na konflikt sa mladićem: Posle onog fijaska od sinoć, sav jed pod hitno moram da isperem duplom kafom, odlučila je mlada crvenokosa žena. Dok se prisećala sinoćnog muškarčevog, dirljivog egoizma, oko usana joj je zatitrao grč gađenja. Gorčina se gorčinom izbija, zaključi u sebi, baš kao i klinovi u onoj narodnoj.

Pripalila je cigaretu i podigla pogled, osmotrivši osobu koja je sedela za susednim stolom.

Bože moj, što ovaj ima osećajan pogled, uzdahnula je setno. A tek što su mu oči tamne i duboke, kada bih uronila u njih ne bih više mogla da isplivam.

–         Izvol’te! – trgnuo ju je glas kelnerice.

Čim je kafa primamljivo zamirisala na stolu ispred njega, obaveze koje su ga iščekivale izbledele su i Dragutin je nastavio netremice da pilji u susetku.

Kako bih silno uživao, sanjario je, i ispijao ljubav sa tih medenih usana.

Srknuo je poveći gutljaj kafe, a kroz oblak duvanskog dima njegove oči kao da su je pitale: Ko si i odakle si? Tako si drugačija od ovdašnjih… Tvoje oči, tvoje prekrasno lice i telo prosto pozivaju na ljubavnu gozbu. Da li znaš da vreme razdvaja ljude i da sadašnjost prosto melje i prebrzo izmiče, ostavljajući bore i podočnjake. Ubeđen sam da bi sa tobom vreme stalo, a srce bi preuzelo funkciju jave i sna. Vodio bih te, lepoto moja, na jedan divan proplanak iznad Snežnika, gde vetar u borovima granama ume da priča o ljubavi. Grlio bih te, osećajući tvoje vitko telo kroz tanku haljinu, a onda bih je prosto strgnuo sa tebe.

– Ne mogu više, daj… želim te! – tvoj glas bi okončao dalje mučenje. Pili bismo radost života sa zajedničkog izvora i vibrirali na samoj ivici razuma. Samo malo i čini mi se da bi smo prešli na „drugu stranu“. I dok bi nam se tela grčila od nadošle pomame, bujica slasti i ništavila plavila bi nas i gutala. A posle, lažali bismo na travnatoj i cvetnoj postelji, osmatrajući kako se zvezde, jedna za drugom, gase i nestaju. Nebo na istoku bi najpre počelo da bledi, a zatim da se žari…

Trgnuo se neočekivano, prekidajući sanjarenje, pošto mu je cigareta neprimetno dogorela do samih prstiju. Ugasio ju je ljutito i ispio ostatak kafe. U misli su mu se ponove vratile današnje obaveze i preteći lik šefovice.

Dvadeset sedam mi je godina, razmišljala je za to vreme Jelena, otpijajući gutljaj tople tečnosti, živim sama i nisam srećna. Često plačem. Izbegavam da razmišljam o svom životu, ali kada se suočim sa surovim muškim sebičlukom, kao onim od sinoć, onda teško da mi jutarnja kafa može pomoći. Nikada nisam volela realiste, koji isključuju svako, pa i najmanje prisustvo sna. I da nije muškaraca kao što je ovaj prekoputa, koji ima tako setne, sanjalačke oči, odavno bih prestala da ih primećujem.

Otpuhnula je dim cigarete, ne skidajući pogled sa osobe za susednim stolom. Verujem da ume divno da se ljubi, nastavila je sa maštanjem. Od njega bih sigurno dobila poljubac kakav još nikada nisam u životu. Za uzvrat, oberučke bih ga prihvatila i zadržala zauvek. A tamo negde, kod Snežnika, najpre bih se uverila u priču  da borovi znaju mnogo toga o ljubavi, i odmah, zatim, bih potonula u vrtlog strasti i pohote.

– Ne ne mogu više, daj… želim te! – osećala bih ga krupnog u sebi, u nekoj omaglici, nemoćna da prekinem, da se odmaknem. Posle snažnog bleska, od koga se na trenutak obnevidi, ležali bi smo na šumskom proplanku i osećali kako noćna svežina hladi naša vrela tela. Zatečeni, posmatrali bismo kako zvezde gasnu, a novi dan se bliži…

Završila je sa ispijanjem kafe i ugasila cigaretu. Ako mi ovog trenutka priđe, vratiću današnju povratnu kartu i produžiću boravak u Vrnjačkoj Banji, pravila je usebi plan, dok ga je posmatrala kako se diže od stola. Šteta što ovako mora da završi, tužno je govorio njegov pogled, dok je prolazio pored njenog stola.

Nekoliko minuta kasnije, još dva požutela lista breze, jedan za drugim, sleteše na stolove pored praznih kutija „Marlboro-a“, „Kenta“ i par šoljica za kafu.

Plato ispred „Švajcarije“, tog poznog oktobarskog ponedeljka, sav okupan zlatnožutim bojama, ponovo je opusteo, dok su na vratima kafića, kao karijatide, stajale dve besposlene kelnerice.

Autor:

Branko Nikolić